beats by dre cheap

Kad na vrbi rodi grožđe

Pita me sinoć prijateljica, vidno zgrožena jučerašnjom tragedijom u Sarajevu „Šta nam je?“, a ja onako sva u svom svijetu i ne baš previše iznenađena, bacih se u intelektualno promišljanje. Nekako sam oduvijek iskreno poštovala teiste, iako sam čistokrvni ateista. Opušta me razgovor s njima. Tako su mirni i spokojni. Nisu licemjerni, ne osuđuju drugog i drugačijeg, ne čine zlo i praštaju. Ne uzimaju pravdu u svoje ruke jer bi time oskrnavili temelje onoga u što iskreno vjeruju. No paradoks leži u činjenici da ne poznajem mnogo takvih ljudi. Danas gotovo svi vjeruju u Boga te licemjerno stavljaju njegovo ime (koje god ono bilo!) iza svojih postupaka. Nije li čudno što smo i pored tolikog broja teista, onih koji vjeruju u Boga, uspjeli napraviti svijet ružnim i nesigurnim mjestom za život? Toliko ružnim, da budala koja želi izbjeći patnju na ovom svijetu, odluči otići na onaj drugi, obećani ljepši svijet, budući da iskreno vjeruje kako će mu kod Boga biti mnogo ljepše ako život oduzme sebi ali i nekolicini drugih (nevinih!) ljudi. Mene, kao ljudsko biće (koje nije prevelika dobrica!) ne zanimaju ni Francuska, ni Rusija, ni Amerika, ni Njemačka. Čak me ne zanimaju ni ta silna imena koja se pominju iza navedenih država. Ne zanima me vjerska pripadnost stanovnika planete Zemlje. Ni Bog me ne zanima (čini mi se da ovo pregrubo zvuči, no ne želim se pravdati zbog onoga što iskreno mislim). Ne zanimaju me ni vaša silna prenemaganja oko francuske zastave koja se nalazi na svakom drugom profilu po društvenih mrežama. Ni to što se licemjerno koljete oko toga što ovi koji suze rone nad francuskim žrtvama ne žale za ubijenim Palestincima i Sirijcima, me ne zanima. Trinaestog jula 2014. godine (pamtim datume!) izraelska vojska je napadom na Pojas Gaze ubila 18 članova jedne porodice. Trinaestog oktobra 2015. godine palestinski pobunjenici su u Jerusalemu izvršili napad na autobus u kojem je ubijeno troje ljudi. Dvadesetosmog septembra 2015. godine u vazdušnim napadima sirijskih vlasti na jednu pijacu pod kontrolom Islamske države ubijeno je petnaest civila (od toga troje djece!). Trinaestog novembra 2015. godine u nekoliko simultanih terorističkih napada u Parizu su stradale najmanje 132 osobe. – Za Boga miloga, zanimaju me ovi silni, nevino stradali civili, koji su se igrom slučaja našli u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu. Nikakva distinkcija među ovim žrtvama ne postoji. Za mene, ne! „Žao mi je ovih u Parizu, ali u Palestini nevini civili godinama ginu“ – i opet, nikakvo „ALI“ ne postoji. Nema ga. Tačka. To „ALI“ od vas neće napraviti dobru osobu (kad već Bog i vjerske knjige to nisu učinile, neće ni „ali“ sigurno). Zanimljivo je što se dušebrižnici sjete palestinskih, sirijskih ili afričkih života, isključivo u onim trenucima kada Amerikanci, Englezi ili Francuzi ostanu bez svojih. I upravo zbog toga, to „ALI“ vas čini jadnim, gadnim i licemjernim.

Disident bez cilja
http://disidentbezcilja.blogger.ba
19/11/2015 16:25