Disident bez cilja

"Kada biste federalnoj vladi dali nadležnost nad pustinjom u Sahari za pet godina bi tamo zavladala nestašica pijeska" Milton Friedman. Dobro došli!

28.04.2015.

A da se jednostavno prestanemo mrziti?

Onog dana kada je izvršen teroristički napad na redakciju Charlie Hebdo u Parizu obećala sam sebi da neću čitati komentare na portalima budući da su primitivni, maloumni i ogavni. Ali novinarska znatiželja jača je od obećanja koje sa dala samoj sebi pa u nadi da ću saznati neku novu informaciju počeh čitati komentare na vijestima o jučerašnjem ubistvu policajca u Zvorniku. U tih deset minuta (koliko sam mogla izdržati) shvatila sam kako se ovaj naš mentalitet hvali mržnjom, kako ju ponosno nosi i kako jedva čeka da se neka nesreća dogodi kako bi na sva usta promovirao to što nosi duboko u sebi. Kakav smo mi to narod? Zar može postojati opravdanje za ubistvo? - Moje drage kolege novinari (kako to obično i čine) već su uveliko napravile profil Nerdina Ibrića, mladića koji je počinio ovaj zločin te i sam u obračunu sa policijom otišao u smrt a da pri tome nisu provjerili informacije, nego su ih na osnovu riječi prijatelja i komšija uzele "zdravo za gotovo". Dakle, prosječni Balkanac uveliko ima formiranu sliku o "islamskom ekstremisti" koji pod uticajem vehabijskog pokreta ubija Srbe kako bi im se osvetio, budući da su isti prije dvadeset godina, dok je on još bio beba, ubili njegovog oca. Ovako osjetljiva tema, zahtjeva izuzetan senzibilitet, što novinari (čast izuzecima) u Bosni i Hercegovini nemaju. Za početak, Islam sa nasiljem nema nikakve veze. Ubistvo nevinih u ime Islama predstavlja najveću uvredu za Islam kao i za prave muslimane. No nemaju novinari vremena da razmišljaju o tome, nisu ni dovoljno plaćeni da bi kreirali ispravnu sliku, a očito im ni etika nije jača strana. Ne razmišljaju novinari ni o posljedicama sa kojima će se suočiti stanovnici Kučić Kule, sela iz kojega potiče ovaj mladić niti o emocijama njegove porodice. - S druge strane, ovi muslimani sa društvenih mreža na sva zvona pravdaju taj zločin, budući da su to "zlobni Srbi" i zaslužili. Pa vidim komentare tipa "Nekad je ubistvo najbolje rješenje" ili "Niko ne izvještava o tome što su Srbi ubili njegovog oca". Pobogu imamo li savjeti i poštovanja prema žrtvama? Ni tu novinari nisu odradili svoj posao do kraja, pa nekolicina portala sada izbacuje listu ratnih zločinaca koji rade na visokim funkcijama i u policiji a učestvovali su u genocidu u Srebrenici. Slobodno mogu reći da time dodaju ulje na vatru i produbljuju nacionalnu mržnju. Srđan Puhalo je izbacio genijalan post na facebook-u, i iako nisam ljubitelj njegovih tekstova, sad ću ga citirati "Zašto imam utisak da su mediji u BiH uvijek dio problema, a skoro nikada dio rješenja". Zašto mediji, novinari i oni koji sebe tako nazivaju nisu ranije istražili ovu temu, zašto blagovremeno nisu reagovali na ovaj spisak (koji svakako treba da bude ispitan) i zašto su oni pobogu sredstvo za raspršivanje mržnje? Dragi moji novinari da Vas podsjetim na ono zlatno pravilo "SVI SMO NEVINI DOK SE NE DOKAŽE SUPROTNO". Za ubistvo, što se mene tiče ne postoji nikakvo opravdanje, a Vi, kreatori javnog mnijenja obavljajući ovako nakaradno svoj posao nikom (čak ni sebi) ne činite uslugu.

25.04.2015.

"Balkanski mentalitet" na sportskim terenima

Čaroban li je ovaj naš Blakan. Nikad manje pameti a više intelektualaca, nikad manje umjetnosti a više umjetnika i nikad manje manira a više gospodina. Iako sam odlučila da ovaj blog posvetim političkim temama ne mogu a da se ne osvrnem da početak utakmice Crvena Zvezda - Partizan, koja se danas igra na Marakani. Naime zasigurno najveći derbi na ovim prostorima iz godine u godinu zasjene huligani kojima nogomet kao i bodrenje tima za koji navijaju nije ni na kraj pameti. Takav mentalni sklop ne samo da ne poštuje tuđe nego ne poštuje ni svoje. U sukobu Delija (navijača Crvene Zvezde) i Grobara (navijača Partizana) na stadionu Marakana ponovo je načinjena veća materijalna šteta, a sudeći po onome što sam vidjela upravo su Delije lomile stolice kako bi se obračunale ne sa Grobarima nego sa policijom. I upravo me to navelo da još jednom razmislim o naslovu knjige koju je grupa autora 1997. godine izdala za beogradski Media centar pod nazivom "Rat je počeo na Maksimuru". Naslov asocira na utakmicu iz 1990. godine između Dinama i Crvene Zvezde koja se nikada nije odigrala zbog nereda između navijačkih skupina Bad Blue Boys i Delija predvođenih Arkanom. Mediji su izvještavali da su ti neredi prerasli u neviđene izljeve nacionalne mržnje, odnosno da je nacionalna mržnja bila okidač za takve nerede. No ni dvadesetpet godina nakon ovog događaja situacija na stadionima širom Balkana se nije mnogo promijenila, huligani su i dalje prisutni a ta famozna "nacionalna mržnja" predstavlja samo opravdanje da bi pojedinci (u većem broju) iskaljivali frustracije na pogrešnim mjestima. Ali opravdanje za sve se traži u čarobnoj riječi "mentalitet".Koliko puta komentirajući takve događaje sam čula kako mi govore "znaš i sama kakav je balkanski mentalitet"?! - Odlično znam kakav je balkanski mentalitet, ali isto tako znam da Balkanci ne prave nerede po stadionima širom Evrope budući da bi snosili sankcije za huligansko ponašanje. Na Balkanu su kazne mizerne, snose ih klubovi, a pojedinci i dalje nesmetano nogomet stavljaju u drugi plan zahvaljujući svojim ispadima na tribinama. Tako da priča "balkanski mentalitet" ne pije puno vode! Huliganima nije mjesto na sportskim terenima, postoje specijalizirane ustanove za liječenje takvih oboljenja, i bez obzira za koga navijamo sigurna sam da niko neće ostati imun na ovo fer i korektno navijanje. Respect!

24.04.2015.

Kako sam sistematski uništen od idiota?

Davne 1983. godine Slobodan Šijan režirao je genijalano remek djelo pod nazivom "Kako sam sistematski uništen od idiota", a ja evo dvadeset godina nakon toga proživljavam naslov navedenog filma. Glavni glumac Babi Papuška potresen pogibijom kubanskog gerilca Ernesta Če Gevare postaje njegov "dvojnik" bez oružja u rukama jer istinski vjeruje u progres i stvaranje jednog boljeg svijeta. U ovoj priči ja sam Babi Papuška. Prije četiri godine upisala sam fakultet u nadi da mogu promijeniti političku situaciju u Bosni i Hercegovini. Mlada, željna znanja, spremna da učim i naivna kakva i jesam čvrsto sam vjerovala u akademske slobode i obrazovni sistem. Puna entuzijazma dolazila sam na predavanja koja su mora se priznati na prvoj godini bila poprilično kvalitetna. No u svakom žitu ima kukolja a meni su trebale pune tri godine da shvatim kako upravo to kukolje kreira bosanskohercegovački obrazovni sistem. Političari, politikanti i demagozi su mene, buduću kreatorku javnog mnijenja učili o onome što ni sami ne znaju. I evo danas, tvrdim (i stojim iza svojih riječi) da ocjena nije mjerilo znanja, zahvaljujući istim tim ljudima (čast izuzecima). Predmet pod nazivom "Politički sistemi" sam slušala kod bivšeg ministra MUP-a TK i bivšeg poslanika Parlamentane skupštine FBiH. Budući da je već toliko politički aktivan, na predavanja nije stizao (ko će se brinuti za državu ako on bude dolazio na predavanja redovno?). I sve to ne bi bilo toliko strašno da ovaj ugledni političar za svog asistenta na navedenom predmetu nije izabrao čovjeka koji ima više radnog staža u politici nego koliko student završne godine Medicinskog fakulteta ima godina. Što se tiče retoričkih vještina citirat ću njegov govor na predizbornom skupu u Kaknju (a i sami možete poslušati ako imate dovoljno snage u linku ispod). On kaže "Sram da HIN bude, trebaju ići a ostaviti mjesto da građani slobodno izaberu sposobne patriote, mlade ljude, odgovorne i znane" asocirajući na vladajuće političke garniture. Uplitanje politike u rad javnih univerziteta u Bosni i Hercegovini, zapošljavanje politički podobnih kadrova kao i upisivanje ocjene koju studenti nisu zaslužili dovelo je hiperprodukcije nepotrebnih kadrova koji nisu u stanju da se nose sa zahtjevima tržišta. Također, prilikom upisivanja fakulteta nadala sam se sekularnom obrazovanju koje je slobodno i lišeno ideologije a dobila sam čitav jedan mali korpus vjerskih službenika koji ocjenu upisuju na osnovu imena. Ne moram napominjati da su i oni politički aktivne persone. Ipak i pored svih tih "nevolja" (ovi koje sam gore navela, zasigurno se tako mogu nazvati), nisu ubili moju volju za znanjem. Naučila sam da u ovakvom obrazovnom sistemu pojedinac jedino može opstati ukoliko uči od onih koji nude znanje i ukoliko sam traga za njih. Također, linija manjeg otpora, klimanje glavom i potvrđivanje svega onoga što kažu ovi moji kreatori obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini jedino može biti put do potpune apatije, nikako do znanja. I zadnje, najvažnije, ukoliko je ocjena bitnija od znanja, čak i da smo najbolji studenti na tržištu nećemo opstati! I moja diploma neće biti ista kao kod onih kojima je ocjena bila primarni cilj, ma koliko jednake bile!

19.04.2015.

"Milorad Dodik položio vijenac u Potočarima"

Ovi moji prijatelji na društvenim mrežama danima se pitaju zašto je pobogu udarna vijest to što je Mile od Laktaša položio vijenac u Memorijalnom centru Potočari a ja se ne mogu suzdržati a da ne prokomentiram taj tako normalan i ljudski čin (da li je?). Na početku svoje politikantske karijere Mile Ronhil je na sva zvona trubio (citiram) "Ja znam savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebernici", ali kako se gomilao broj Miletovih glasača i silno bogatstvo ovog kontraverznog "biznismena" od Laktaša tako mu se i pamćenje gubilo. Odjednom je Mile zaboravio pravnu definiciju genocida datu u članu II i III Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju genocida iz 1948. godine, na osnovu koje je Međunarodni sud pravde u Hagu odlučio da je u Srebrenici postojala osnovana namjera da se potpuno ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička ili religiozna grupa. Na početku njegove karijere svako normalan bi pomislio da je riječ o jednoj racionalnoj, objektivnoj i poprilično ludcidnoj personi, ali vrijeme je pokazalo drugačije. Prije dvije godine Dodik je izjavio "JA TVRDIM DA U SREBRENICI NIJE POČINJEN GENOCID" i naravno, prošao nekažnjeno. Dodik sve smije - on je glavni baja, ali zato novinari, građani Republike Srpske (isti oni građani koji su glasali za Mileta mi voljenog) ne smiju ništa. Kritički stav? Promišljanje? Prihvatanje drugog i drugačijeg? U Miletovom entitetu to ne dolazi u obzir! Godinama ja pratim Dodika uz kokice i sokić i mogu Vam reći da gori horor jeftine produkcije nisam gledala. Čovjek je diplomirani politolog, ali eto jednog dana je odlučio da postane pravnik i da negira odluku Haškog tribunala, što mu nisam uzela za zlo. Šta ćeš Bože moj, dogodi se čovjeku da zaboravi uzeti terapiju?! Prihvatam ja i njegove stavove, (mislim ne doživljavam ih uopšte - ko se još pali na tu priču!?), ali to što je kontradiktoran sam sebi ne mogu nikako. Dakle, već smo ustanovi da u Miletovom entitetu nemaju svi pravo govora, shodno tome Vlada RS-a smatra internet "javnim mjestom" i on time postaje podložan sankcijama. Objavite nešto što ne odgovara Miletu i ekipi, budite drugačiji od njih i plava koverta stiže na Vašu adresu. A samo godinu dana prije blatio je Bošnjake kako oni žele natjerati druge da misle kao oni. Opet ga moram citirati (muko moja!) "Genocid se nije dogodio u Srebrenici, a to što neko misli da sve druge treba da natjera da misle kako oni misle je druga stvar". I onda lupi ovu zabranu, pobije sam sebe (pretpostavljam da je u srednjoj bio odličan debatant), a mene natjera da se ozbiljno zapitam "KO JE POBOGU GLASAO ZA NJEGA"!? I nakon svega toga Dodik posjeti Potočare, pokloni se žrtvama i položi vijenac! Opet neka amnezija ili šta već...!? Ne znam, nisam pametna!

16.04.2015.

Tresla se gora – rodio se zec!

Ne znam za Vas ali se moj život u proteklih pet mjeseci nije mnogo promijenio iako su Mile, Čović, Komšić, Bake mi voljeni i ostala ekipa obećavali velike promjene!? Još uvijek gledam nezadovoljne radnike kako stoje ispred Skupštine TK i čekaju da se neko od onih koje smo izabrali smiluje i riješi njihovu situaciju. Ali oni su zaokopljeni važnijim poslovima (recimo povećanjem ličnih paušala) pa im napaćeni radnici nisu ni na kraj pameti. Iako je u prošlogodišnjoj predizbornoj kampanji Izetbegović u maniru vrsnog ekonomskog stručnjaka obećao 100000 novih radnih mjesta, čitam neki dan kako je Bosna i Hercegovina 2015. godinu dočekala sa 547319 nezaposlenih osoba i time postala rekorder po „stažu na birou“. Dakle, ni tu se situacija nije mnogo promijenila, osim što se neznatno pogoršala. Ali dobro, ko još vjeruje obećanjima istih onih ljudi koji su ovu državu doveli do toga da je porede sa nerazvijenim afričkim državama? A da, vjeruje onih 194455 građana koji su glasali za Baketa mi voljenog! I sve to ne bi bilo toliko strašno (navikla sam već) da proteklih pet mjeseci nisam gledala sapunicu „Postigli su kompromis“ u režiji vladajuće političke garniture voljene mi domovine. Njima je trebalo punih pet mjeseci da kreiraju Vladu FBiH, dakle samo da se dogovore oko preraspodjele fotelja. Kako su samo ažurni i poletni, da čovjek ne povjeruje! Očekujući kraj serije naivna kakva i jesam nisam ni slutila da slijedi spektakulatna politička tragikomedija, takva da su se i politički analitičari zbunili, pa se ispostavi da doktor Milan Mandilović, član Demokratske Fronte može biti kandidat u Vladi FBiH samo iz reda Ostalih, budući da se tako i izjasnio na proteklim parlamentarnim izborima. Predlagala sam ja svojim prijateljima na društvenim mrežama da pokrenemo neku akciju pod nazivom „Pomozimo Mandiloviću da sazna ko je“ ali latentna javnost kakva i jeste ova bosanskohercegovačka nije pokazala mnogo brige oko toga, budući da nije ugroženo krucijalno nacionalno pitanje. Nek' bude nacionalni sastav federalne Vlade u sladu sa Ustavom pa makar bili bez nje punih pet mjeseci! I prije petnaest dana napokon je Federacija Bosne i Hercegovine dobila Vladu na čelu sa Fadilom Novalićem uspješnim poduzetnikom iz Gradačca. Za ministricu finansija izabrana je Jelka Miličević (HDZ BiH), diplomirani ekonomista i član je Upravnog odbora Agencije za bankarstvo BiH (živjeli Upravni odbori i paušali!). Kada je 2006. godine Dragan Čović optužen za zloupotrebu položaja i ovlasti naša nova ministrica založila je svu svoju imovinu kao kauciju, kako bi predsjednik HDZ BiH izašao iz zatvora. Ali koga to još zanima – nećemo se sjećati prošlosti, sve je odrađeno po pravilima, makar onim o nacionalnoj pripadnosti (očito je jedino to i bitno)?! Ministar zdravstva je Vjekoslav Mandić (HDZ BiH) ginekolog, rođen u Konjicu 1959. godine. Na osnovu imovinskog kartona iz CIN –ove baze podataka, doktor Mandić je kao poslanik u Parlamentu BiH primao platu u iznosu od 6000 KM – ima se, može se! Vlasnik je kuće u Konjicu, stana u Mostaru i stana u Hrvatskoj, čija je vrijednost oko 500000 KM. Što se mene tiče, mnogao je biti i ministar finansija! Eh kako to obično biva, gdje Bosna i Hercegovina počinje logika završava pa je za ministricu kulture i sporta izabrana Zora Dujmović diplomirani socijalni radnik. Ali kad malo bolje razmislim, ima to logike. Zaista smo mi studenti ali i sportisti za socijalne radnike! Da priča ne bi otišla u nedogled, nekada davno sam napisala „Od mene solidarnost ne očekujte“ a danas, čvrsto stojim iza svake svoje napisane riječi. Pobogu, šta je potrebno da se građani ove države konačno opamete? Izgleda da ćemo se svi kolektivno načekati onih velikih promjena kojima nam pune glavu godinama..Možda nam i ne trebaju!


Noviji postovi |

Disident bez cilja
<< 10/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
6501

Powered by Blogger.ba