Disident bez cilja

"Kada biste federalnoj vladi dali nadležnost nad pustinjom u Sahari za pet godina bi tamo zavladala nestašica pijeska" Milton Friedman. Dobro došli!

03.10.2016.

U čast uspavanoj savjesti

Uvijek sam nekako na pomen Srebrenice osjećala beskrajnu prazninu uzrokovanu činjenicom da se ona spominje isključivo kada pojedinci žele prikupiti jeftine političke poene, pa se na tlu koje je prekriveno krvlju devet hiljada žrtava genocida rasipaju poštenjem, dobrotom i empatijom, budući da su na svim drugim poljima uveliko zakazali na testu ljudskosti. Iritirao me taj podanički mentalitet. Mentalitet žrtve koja kao da ne želi da se oslobodi okova dželata, pa brižljivo skuplja mrvice koje im se bace pod noge. A čak ni te mrvice nisu bačene zbog njih samih, nego zbog nekih tamo daleko pokvarenijih ideoloških razloga. I svaki put kada bi me žitelji Srebrenice podsjetili da ne trebam javno iznositi svoje kritičke stavove usmjerene kako na srpske tako i bošnjačke političke predstavnike, praznina je bivala sve veća. Praznina zbog latentnosti, apatije, (ne)obrazovanja, ograničenosti i onog gordog patriotizma koji se pojavljuje tačno onda kada ne treba. A eto, gle čuda, u meni se sinoć, dok su četničke pjesme odjekivala Srebrenicom, probudi savjest, no 'zalud. „Kasno je djevojčice da ti iz svoje ružičaste sobice bilo šta činiš“ govorim sama sebi „Imala si priliku, nisi je iskoristila“. I eto, gle čuda, u meni se sinoć, dok se četničke pjesme odjekivale Srebrenicom, pojavi grižnja savjesti. Alter – ego koji me kudi za sve što sam trebala, a uradila nisam. - Dok slušam kako grupa od stotinjak Srbijanaca, u mjestu najvećeg stradanja u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, veselo usklikuje „Pobjeda“ i „Srbija“, zapitah se u kojoj fazi svog života sam izgubila prave rezone. No sjetih se isto tako da nikada nisam ni osjetila šta znači biti preplašen i istraumiran, pa shodno tome to su bili jedini rezoni koje sam i mogla imati. Sjetih se polja bijelih nišana koje je posijala ideologija koja noćas slavi u Srebrenici. Ideologija mržnje, ubijanja, mučenja i silovanja. Sjetih se majke koja kleči i ljubi bijeli nišan, dok ja sve to iz prikrajka promatram. Sjetih se i poznanika s kojim sam do jučer vodila ratove oko Srebrenice, a koji koristi svaku priliku da me podsjeti koliko je važno da i ja nešto učinim kako polje bijelih nišana ne bi bilo uzaludno. A ja nisam ni prst pomjerila. Nisam pomjerila, iako mi je na neki čudan način čak i Ćamil Duraković bio sasvim korektna politička ličnost. Iritantan ali korektan. Iritantan valjda zbog praznine koju sam već pomenula, ali nije uspio kao političar i diplomata da me razočara. A voljela bih da je makar imao priliku da to učini. No nisam mu je ni pružila. - Savjest mi ne da mira. Bijeli nišani, četničke pjesme, grupica preplašenih Bošnjaka, isprekidani snovi žitelja Srebrenice, kokarde na glavi, majka koja u suzama posmatra mezar svoga sina, policijske snage i komentari na društvenim mrežama me drže budnom cijelu noć. Nisam ljuta zbog Bakirove izjave, zbog Fikretove pobjede, zbog četničkih obilježja. Ljuta sam isključivo zbog sebe i na sebe. Mogla sam mnogo više učiniti, a nisam. Nisam, jer me nikada savjest nije pekla. Jer nikada nisam osjetila strah. Jer nikada nisam vidjela patnju. Jer dok žitelji Srebrenice zaključavaju vrata, očekujući najgore u mračnoj noći, dok gradom odjekuju parole koje su u smrt odvele devet hiljada ljudi, ja uspavljujem svoju razigranu savjest u domu koji nikada nije osjetio strah. - I dok ne budem imala novu priliku da učinim nešto za polje bijelih nišana, majku koja u suzama posmatra mezar svog sina i isprekidane snove žitelja Srebrenice, ponavljat ću sebi kako nisam ispunila svoju ljudsku dužnost (jer građansku svakako jesam!).

Disident bez cilja
<< 10/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
6501

Powered by Blogger.ba