Disident bez cilja

"Kada biste federalnoj vladi dali nadležnost nad pustinjom u Sahari za pet godina bi tamo zavladala nestašica pijeska" Milton Friedman. Dobro došli!

03.10.2016.

U čast uspavanoj savjesti

Uvijek sam nekako na pomen Srebrenice osjećala beskrajnu prazninu uzrokovanu činjenicom da se ona spominje isključivo kada pojedinci žele prikupiti jeftine političke poene, pa se na tlu koje je prekriveno krvlju devet hiljada žrtava genocida rasipaju poštenjem, dobrotom i empatijom, budući da su na svim drugim poljima uveliko zakazali na testu ljudskosti. Iritirao me taj podanički mentalitet. Mentalitet žrtve koja kao da ne želi da se oslobodi okova dželata, pa brižljivo skuplja mrvice koje im se bace pod noge. A čak ni te mrvice nisu bačene zbog njih samih, nego zbog nekih tamo daleko pokvarenijih ideoloških razloga. I svaki put kada bi me žitelji Srebrenice podsjetili da ne trebam javno iznositi svoje kritičke stavove usmjerene kako na srpske tako i bošnjačke političke predstavnike, praznina je bivala sve veća. Praznina zbog latentnosti, apatije, (ne)obrazovanja, ograničenosti i onog gordog patriotizma koji se pojavljuje tačno onda kada ne treba. A eto, gle čuda, u meni se sinoć, dok su četničke pjesme odjekivala Srebrenicom, probudi savjest, no 'zalud. „Kasno je djevojčice da ti iz svoje ružičaste sobice bilo šta činiš“ govorim sama sebi „Imala si priliku, nisi je iskoristila“. I eto, gle čuda, u meni se sinoć, dok se četničke pjesme odjekivale Srebrenicom, pojavi grižnja savjesti. Alter – ego koji me kudi za sve što sam trebala, a uradila nisam. - Dok slušam kako grupa od stotinjak Srbijanaca, u mjestu najvećeg stradanja u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, veselo usklikuje „Pobjeda“ i „Srbija“, zapitah se u kojoj fazi svog života sam izgubila prave rezone. No sjetih se isto tako da nikada nisam ni osjetila šta znači biti preplašen i istraumiran, pa shodno tome to su bili jedini rezoni koje sam i mogla imati. Sjetih se polja bijelih nišana koje je posijala ideologija koja noćas slavi u Srebrenici. Ideologija mržnje, ubijanja, mučenja i silovanja. Sjetih se majke koja kleči i ljubi bijeli nišan, dok ja sve to iz prikrajka promatram. Sjetih se i poznanika s kojim sam do jučer vodila ratove oko Srebrenice, a koji koristi svaku priliku da me podsjeti koliko je važno da i ja nešto učinim kako polje bijelih nišana ne bi bilo uzaludno. A ja nisam ni prst pomjerila. Nisam pomjerila, iako mi je na neki čudan način čak i Ćamil Duraković bio sasvim korektna politička ličnost. Iritantan ali korektan. Iritantan valjda zbog praznine koju sam već pomenula, ali nije uspio kao političar i diplomata da me razočara. A voljela bih da je makar imao priliku da to učini. No nisam mu je ni pružila. - Savjest mi ne da mira. Bijeli nišani, četničke pjesme, grupica preplašenih Bošnjaka, isprekidani snovi žitelja Srebrenice, kokarde na glavi, majka koja u suzama posmatra mezar svoga sina, policijske snage i komentari na društvenim mrežama me drže budnom cijelu noć. Nisam ljuta zbog Bakirove izjave, zbog Fikretove pobjede, zbog četničkih obilježja. Ljuta sam isključivo zbog sebe i na sebe. Mogla sam mnogo više učiniti, a nisam. Nisam, jer me nikada savjest nije pekla. Jer nikada nisam osjetila strah. Jer nikada nisam vidjela patnju. Jer dok žitelji Srebrenice zaključavaju vrata, očekujući najgore u mračnoj noći, dok gradom odjekuju parole koje su u smrt odvele devet hiljada ljudi, ja uspavljujem svoju razigranu savjest u domu koji nikada nije osjetio strah. - I dok ne budem imala novu priliku da učinim nešto za polje bijelih nišana, majku koja u suzama posmatra mezar svog sina i isprekidane snove žitelja Srebrenice, ponavljat ću sebi kako nisam ispunila svoju ljudsku dužnost (jer građansku svakako jesam!).

19.04.2016.

Ko? O čemu? – Kurva o poštenju!

U očima prosječnog čitača, građanina Bosne i Hercegovine, ja sam narcisoidni samouzgajani mizantrop, koji usljed lagodnog života propraćenog velikim brojem pročitanih knjiga smatra kako ima pravo negativno trućati o svemu što se ne uklapa u savršeni ružičasti svijet. Pisala ja o politici, ekonomiji, nakaradnom birokratskom sistemu, mentalitetu ili o komunikaciji, uvijek ću ispod vlastitog teksta pročitati najmanje deset komentara koji nemaju veze sa napisanim, nalaze se tu isključivo zahvaljujući Dunning – Kruger-ovom sindromu od kojeg boluje većinski dio stanovnika brdovitog Balkana. Ovaj relativno novi pojam u psihologiji, odnosi se na neobuče osobe koje imaju „iluziju superiornosti“ , donose neadekvatne odluke i netačne zaključke, a njihova nekompetentnost onemogućava metakognitivnu sposobnost da shvate greške. Prosječan Balkanac smatra kako ima pravo da iznosi svoje nakaradno mišljenje potkovano krkansko – bilderskim znanjem stečenim u kafani ili na fakultetu (otprilike je to isto!), mahati onim jadnim komadićem papira koji kao treba predstavljati njegovu inteligenciju i na sva zvona trubiti kako mu ova država nije ništa pružila (sram da je bude!). Ekvivalent prosječnog balkanskog muškarčine je isfeminizirana plastična lutkica, sa diplomom u ruci, koja odbija raditi bilo šta osim posjećivati renomirane kafane i tražiti dobru priliku za udomljavanje, te kao takva ima pravo komentirati sve društveno relevantne teme o kojima nema apsolutno nikakve veze, budući da je jedina knjiga koju je u životu pročitala bio priručnik „Zašto muškarci vole kučke“ (dobro, pročitala je i „Pedeset nijansi sive“). Budimo realni (ne pretjerujem!) ova dva kalibra dominiraju brdovitim Balkanom i svaki put kada se zapitam „Ko pobogu glasa za ove mediokritete koji haraju političkom scenom BiH“, „Odakle Šešelju ovolika potpora“, ili „Zašto me nazivaju arogantnom i drskom“ sjetim se ove okrutne činjenice. - Sjetim se da usljed nedostatka volje, želje, kompetencija, komunikacijskih vještina, inteligencije, obrazovanja i znanja građani Bosne i Hercegovine mogu djelovati isključivo nagonski (i to ne onda, kako sam ranije tvrdila kada im je ugrožen vitalni interes, budući da i za to treba neka vrsta promišljanja), onako bez ikakvog razmišljanja i cilja. Sinoć (valjda usljed dobrog raspoloženja, jer nemam ja običaj to da činim), tješim vidno izrevoltiranu kolegicu, koja se isčuđava po društvenim mrežama kako je moguće da je jedino u Bosni i Hercegovini rečenica „ne vole ovdje pametne ljude“ realna. Onako u svom fazonu iskomentiram ja taj status, budući da je riječ o izuzetno pametnoj ženi koja zaslužuje podršku, a ni sama ne vjerujem u ono što sam napisala. Naime, imamo mi običaj da konstantno veličamo vlastitu propast, da živimo u svijetu koji ne teži ničemu boljem, jer prosječnost se na brdovitom Balkanu isplati. Od neandertalca, brdsko – planinskog međeda sa nekom kupljenom diplomom napravi gospodina koji će onom pametnijem, sposobnijem i inteligentnijem od sebe davati savjete kako je konačno vrijeme da spusti kriterije i da te silne knjige, zalaganje, trud i rad koji je isti uložio u svoje znanje ne vrijede apsolutno ništa, sve dok mu je on šef. I da, isti nikada nije naučio šta znači pojam „samokritičnost“ a i kako bi, kad je pobogu savršen!? Valjda pod uticajem okruženja, silnih mentalno – intelektualnih barijera, niskih mjerila i prosječnih želja, nisamo naučili šta znači asertivna komunikacija te koliko je ista bitna za uspostavljanje komunikacijskih standarda koje naše društvo nema. Zjalanje, mahalanje, neprofesionalizam ne samo da su prisutni u većini državnih nego i privatnih institucija i kompanija koje pod uticajem istog nikada neće postati ono što bi trebale biti – ozbiljne ustanove sa kvalitetnim kadrom. Dakle, raditi na sebi, znači raditi na svojoj komunikaciji. Polazeći od „ja“ perspektive, iznoseći jasno svoje želje, stavove, potrebe, braneći svoja prava i poštujući prava sagovornika, postajemo komunikacijski sposobni za rad u bilo kojoj instituciji. Ali ne, lakše je prodavati zajele, kritikovati svakog onog ko je bolji o tebe, za sve imati ono prokleto „ali“ i živjeti u iliziji od bilo kakvog intelektualnog ulaganja u sebe i svoje znanje. - Blago tebi državo kad si prepuštena ovakvoj generaciji!

19.11.2015.

Kad na vrbi rodi grožđe

Pita me sinoć prijateljica, vidno zgrožena jučerašnjom tragedijom u Sarajevu „Šta nam je?“, a ja onako sva u svom svijetu i ne baš previše iznenađena, bacih se u intelektualno promišljanje. Nekako sam oduvijek iskreno poštovala teiste, iako sam čistokrvni ateista. Opušta me razgovor s njima. Tako su mirni i spokojni. Nisu licemjerni, ne osuđuju drugog i drugačijeg, ne čine zlo i praštaju. Ne uzimaju pravdu u svoje ruke jer bi time oskrnavili temelje onoga u što iskreno vjeruju. No paradoks leži u činjenici da ne poznajem mnogo takvih ljudi. Danas gotovo svi vjeruju u Boga te licemjerno stavljaju njegovo ime (koje god ono bilo!) iza svojih postupaka. Nije li čudno što smo i pored tolikog broja teista, onih koji vjeruju u Boga, uspjeli napraviti svijet ružnim i nesigurnim mjestom za život? Toliko ružnim, da budala koja želi izbjeći patnju na ovom svijetu, odluči otići na onaj drugi, obećani ljepši svijet, budući da iskreno vjeruje kako će mu kod Boga biti mnogo ljepše ako život oduzme sebi ali i nekolicini drugih (nevinih!) ljudi. Mene, kao ljudsko biće (koje nije prevelika dobrica!) ne zanimaju ni Francuska, ni Rusija, ni Amerika, ni Njemačka. Čak me ne zanimaju ni ta silna imena koja se pominju iza navedenih država. Ne zanima me vjerska pripadnost stanovnika planete Zemlje. Ni Bog me ne zanima (čini mi se da ovo pregrubo zvuči, no ne želim se pravdati zbog onoga što iskreno mislim). Ne zanimaju me ni vaša silna prenemaganja oko francuske zastave koja se nalazi na svakom drugom profilu po društvenih mrežama. Ni to što se licemjerno koljete oko toga što ovi koji suze rone nad francuskim žrtvama ne žale za ubijenim Palestincima i Sirijcima, me ne zanima. Trinaestog jula 2014. godine (pamtim datume!) izraelska vojska je napadom na Pojas Gaze ubila 18 članova jedne porodice. Trinaestog oktobra 2015. godine palestinski pobunjenici su u Jerusalemu izvršili napad na autobus u kojem je ubijeno troje ljudi. Dvadesetosmog septembra 2015. godine u vazdušnim napadima sirijskih vlasti na jednu pijacu pod kontrolom Islamske države ubijeno je petnaest civila (od toga troje djece!). Trinaestog novembra 2015. godine u nekoliko simultanih terorističkih napada u Parizu su stradale najmanje 132 osobe. – Za Boga miloga, zanimaju me ovi silni, nevino stradali civili, koji su se igrom slučaja našli u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu. Nikakva distinkcija među ovim žrtvama ne postoji. Za mene, ne! „Žao mi je ovih u Parizu, ali u Palestini nevini civili godinama ginu“ – i opet, nikakvo „ALI“ ne postoji. Nema ga. Tačka. To „ALI“ od vas neće napraviti dobru osobu (kad već Bog i vjerske knjige to nisu učinile, neće ni „ali“ sigurno). Zanimljivo je što se dušebrižnici sjete palestinskih, sirijskih ili afričkih života, isključivo u onim trenucima kada Amerikanci, Englezi ili Francuzi ostanu bez svojih. I upravo zbog toga, to „ALI“ vas čini jadnim, gadnim i licemjernim.

17.10.2015.

Politics is (not) a bitch!

Politics is the study or practice of the distribution of power and resources within a given community (a usually hierarchically organized population) as well as the interrelationship(s) between communities. - What a wonderful definition! Short, concise and clear (I like them that way the most). But as it usually happens (fuck it, I love this sentence) in our society everything needs to be turned upside down. Bosnia and Herzegovina has several levels of political structuring, according to the Dayton agreement. The most important of these levels is the division of the country into two entities: Republika Srpska and the Federation of Bosnia and Herzegovina. The Brčko District in the north of the country and was created in 2000, out of land from both entities. It officially belongs to both, but is governed by neither, and functions under a decentralized system of local government. The representation of the government of Bosnia and Herzegovina is by elites who represent the country's three major groups, with each having a guaranteed share of power. The Chair of the Presidency of Bosnia and Herzegovina rotates among three members (Bosniak, Serb, Croat), each elected as the Chair for an eight-month term within their four-year term as a member. The three members of the Presidency are elected directly by the people with Federation voters voting for the Bosniak and the Croat, and the Republika Srpska voters for the Serb. The Chair of the Council of Ministers is nominated by the Presidency and approved by the House of Representatives. He or she is then responsible for appointing a Foreign Minister, Minister of Foreign Trade, and others as appropriate. The Parliamentary Assembly is the lawmaking body in Bosnia and Herzegovina. It consists of two houses: the House of Peoples and the House of Representatives. Fuck (I promise to be more polite) if all enormous amounts of money that Bosnia and Herzegovina pays out to governing bodies for their precise functioning (let's pretend they do) were invested in economy development, then where would be the end?! Take into consideration that external debt in Bosnia and Herzegovina is 8285565,54 BAM (and that Milorad Dodik – President of Republika Srpska took a new loan – 300 mil BAM to be precise) that on 04/30/2015 542,253 people were in the yearly record of the employment services (although Bakir Izetbegovic - convincing winner of the elections 2014 promised to employ 100 000 people), and that Bosnia and Herzegovina is not even close to joining the European Union, I can say that citizens of Bosnia and Herzegovina have serious mental health problems that they should begin to treat, otherwise I do not foresee a bright future. But OK, I'm just a hater who doesn't love its country (There isn't more logical explanation to describe the country that has willingly agreed not be constitutional.) Few months ago, I was talking with a friend about the workers of Tuzla detergents factory "Dita". And so, in intellectual mood, naive as I am, I say that their media campaign is a good thing but it has nothing to do with the economy, because the economy is not solidarity. The citizens of Bosnia and Herzegovina will buy their detergent once, clean to help them, but next time they will realize that for the same money they can buy much better quality product and will do the same (as it is the consumer freedom and to be fair, Bosnian mentality has never been consistent to itself). Of course, I do not stop there, but I continue by saying that this whole campaign, "Buy Domestic" is a bullshit (sorry! I will not do this again) and that I will use my earned money to buy whatever I want. So this means that I will only buy quality products (be it domestic or imported) and the economy of a country should not be based on low-cost advertising programs but on serious investment ventures which, to my great sorrow, are not to be found in Bosnia and Herzegovina. And how to find it when you know that in every normal country to register a business it takes more than two days, while in Bosnia and Herzegovina person who wants to start a business goes through severe mental and physical torture of hazardous administrative obstacles starting from the counter unfriendly worker who get a salary to be audacious, repugnant (and ugly! - you have to admit that most of them look like Dušanka Majkić - epistle in Parliament Assembly of Bosnia and Herzegovina). And yes, after this intellectual thinking of mine, my friend declared me state enemy No. 1 Next, the people of Bosnia and Herzegovina complain about corruption, nepotism, party recruitment and still fight so hard to keep public companies (and is not that funny ?!). Liberalism, I think of economic liberalism, true liberalism, privatization (in which BiH it does exist, to be clear, tiny pinpricks are not privatization) provides employment on the basis of quality, as the owner of the private company wants workers to perform quality work for which he/she is paid. Let's go back to one of my before mentioned workers whom the state pays a salary (just to say!). Or compare the workers of University Clinical Center Tuzla with workers of Health Institution Special Private Hospital "BH Heart Centre" Tuzla. The procedure to make a normal heart examination at the UKC Tuzla is more complicated than breaking into the vault of Swiss bank accounts. First you wait two or three months (if you don't die until then!). Then you come to the counter number 1 where you are faced with the worker from the beginning of the story who gives instructions to go to the counter 2. Upon arrival at the counter number 2 you can expect a queue average length 15 meters. There, you wait for approximately 45 minutes to get to impolite worker who sent to the counter number 3, since she is not responsible for your problem. You wait for another half an hour finish everything with a worker number 3, who sends you back to worker number 1, where you wait for another 3 hours, perform the needed test, and the results will be in your hands for about 3 months from the moment you took the test. THAT IS THE PROCEDURE. If you want to take a test at BH Heart Centre Tuzla just call a kind aunt who sets you up an appointment with another doctor that is even kinder and more than ready to answer all of your questions, and the results of the examination you will get the same day. Why is that so? Because serious privatization requires real and educated quality, as opposed to state institutions without any quality whose only job is to empty state coffers. And yes, politics is not a whore, the citizens made it such!

16.10.2015.

Politika (ni)je kurva!

Politika je kolektivna djelatnost koja smjera donošenju odluka o rješenju problema i izvršenju te odluke, koja je obavezna za sve članove zajednice. – Nije li divna ova definicija? Direktna, koncizna i kratka (takve najviše volim). No, kako to obično biva (jebiga, volim ovu rečenicu), u bosanskohercegovačkom društvu sve mora biti naopako. Bosna i Hercegovina je složena multietnička, multikulturna i multikonfesionalna država (grohotom se smijem), koja se, na temelju Daytonskog mirovnog sporazuma potpisanog 1995.godine u Parizu i važećeg Ustava, sastoji od dva entiteta – Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske i tri konstitutivna naroda – Bošnjaka, Srba i Hrvata. U sastavu države je administrativna odblast pod međunarodnom upravom - Distrikt Brčko. U skladu sa Ustavom državne organe vlasti čine: Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine se sastoji od tri člana (po jednog Bošnjaka, Srbina i Hrvata), koji se svakih osam mjeseci smjenjuju na mjestu Predsjedavajućeg predsjedništva tokom mandata Predsjedništva koji traje četiri godine. Članove predsjedništva neposredno bira narod na izborima, na način da za bošnjačkog i hrvatskog člana glasa biračko tijelo Federacije, a za srpskog člana biračko tijelo Republike Srpske. Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje Predsjedništvo, a odobrava Parlamentarna skupština. Predsjedavajući zatim imenuje ministre. Jebote (obećavam, neću više psovati), kad bi silni novci koje država Bosna i Hercegovina isplaćuje kako bi navedeni državni organi funkcionisali kako treba (pravimo se da funkcionišu) bili investirani u ekonomski razvoj, pitam se gdje bi nam bio kraj!? Ako uzmemo u ozbir da vanjski dug Bosne i Hercegovine trenutno iznosi 8285565,54 KM (a da je Milorad Dodik – predsjednik Republike Srpske, uzeo novi kredit u iznosu od 300 miliona KM), da su dana 30.04.2015. godine na evidencijama zavoda i službi za zapošljavanje bile 542 253 osobe (iako je Bakir Izetbegović – ubjedljivi pobjednik Izbora 2014. godine obećao da će zaposliti 100 000 osoba), a da Bosna i Hercegovina nije ni blizu priključivanja Evropskoj Uniji, mogu slobodno reći da građani Bosne i Hercegovine imaju ozbiljnih mentalnih problema koje bi trebali početi liječiti, inače im ne predviđam svijetlu budućnost. Ali dobro, ja sam samo hejter, koji ne voli svoju domovinu (ne postoji logičnije objašnjenje za osobu koja je svojevoljno pristala da ne bude konstitutivna). Pričam ja prije par mjeseci sa prijateljicom o radnicima tuzlanske tvornice deterdženata „Dita“. I ja onako, intelektualno raspoložena, naivna kakva i jesam, izjavim da je njihova medijska kampanja dobra stvar no da to nema veze sa ekonomijom, jer solidarisanje nije ekonomija. Kupit će građani Bosne i Hercegovine jednom njihov deterdžent, čisto kako bi im pomogli, no naredni put će shvatiti da za isti novac mogu kupiti mnogo kvalitetniji proizvod te će to isto i učiniti (budući da je to potrošačka sloboda, a na kraju krajeva bosanskohercegovački mentalitet nikada nije bio dosljedan). Naravno, ne završavam na tome, nego nastavljam kako mi je čitava ta kampanja „Kupujmo domaće“ čisto sranje (ispričavam se!, neću više) te da ću za vlastiti, pošteno zarađeni novac kupovati šta god želim. Dakle to znači da kupujem samo kvalitetne proizvode (bilo da je riječ o domaćim ili uvoznim) i da ekonomija jedne države ne treba da se zasniva na jeftinim promidžbenim programima nego ozbiljnim investicijskim poduhvatima kojih na moju veliku žalost u Bosni i Hercegovini nema. A i kako bi bilo, kada u svim normalnim državama za registraciju firme je potrebno nešto više od dva dana, dok u Bosni i Hercegovini osoba koji želi da pokrene neki biznis prođe kroz ozbiljne psihičke i fizičke torture, od opasnih administrativnih prepreka do neljubaznih šalterskih radnica koje primaju platu da budu drske, odvratne (i ružne! - morate priznati da većina njih liči na Dušanku Majkić – poslanicu u Parlamentoj Skupštini Bosne i Hercegovine). I da, nakon ovog mog intelektualnog promišljanja, moja prijateljica me proglasila državnim neprijateljem broj 1. Dalje, žale se građani Bosne i Hercegovine na korupciju, nepotizam, stranačko zapošljavanje a i dalje se svim silama trude da država ima javna preduzeća (pa nije li to smiješno?!). Liberalizam, mislim na ekonomski liberalizam, pravi liberalizam, privatizacija (koje u BiH nema, da se razumijemo, sitni lopovluci nisu privatizacija) omogućava zapošljavanje na osnovu kvaliteta, budući da vlasnik privatnog preduzeća želi radnika koji će kvalitetno obavljati posao za koji je plaćen. Vratimo se na one moje šalterske radnice kojima država isplaćuje platu (samo kažem!). Ili uporedimo radnike Univerzitetsko Kliničkog Centra Tuzla sa radnicima Health Institution Special Private Hospital „BH Heart Centre“ Tuzla. Procedura da obavite obični pregled srca na UKC Tuzla je manje komplikovana od obijanja trezora Švicarske banke. Prvo čekate dva-tri mjeseca (ako do tada ne umrete!), nakon toga dolazite na šalter broj 1 gdje vam ova moja šalteruša sa početka priče daje instrukcije da odete na šalter broj 2. Pri dolasku na šalter broj 2 očekuje vas red prosječne dužine 15 metara. Čekate otprilike 45 minuta da bi vas neljubazna šalterska radnica poslala na šalter broj 3, budući da ona nije zadužena za to što vama treba. Čekate još pola sata, obavite sve kod šalterske radnice broj 3 koja vas vrati kod šalterske radnice broj 1, čekate još 3 sata, obavite pregled, a rezultete čekate još 3 mjeseca. TAKVA JE PROCEDURA. Ukoliko želite pregled u BH Heart Centre Tuzla dovoljno je da nazovete ljubaznu tetu, koja vam zakaže pregled kod još ljubaznijeg doktora spremnog da odgovori na sva vaša pitanja, a rezultate pregleda imate isti dan. Zašto je to tako? Zato što ozbiljna privatizacija zahtjeva i ozbiljan kvalitet, za razliku od državnih institucija koje bez ikakvog kvaliteta prazne državnu kasu. I da, politika nije kurva, samo su je građani načinili takvom!

09.10.2015.

Turbo-folk-farmeristička (ne)kultura

Prosto se trudim ostati imuna na sve ove silne nakaze, kvazi-umjetnike, razbojnike, te nepismene, mentalno poremećene persone koje bez ikakvog razloga zauzimaju medijski prostor i zabavljaju već dovoljno zabavljenu bosanskohercegovačku javnost. A ista ta javnost ima običaj da se pravi budala, da se zgrožava nad „paćenicima“ iz rijaliti programa, da ih naziva pogrdnim imenima te zaprepašteno bulji u televizijske ekrane jer pametnijeg posla ionako nema. Jer pobogu, da navedene emisije ne postoje svi bi po cijeli dan slušali Mocarta, bez ikakvih problema prihvatali drugog i drugačijeg a djeca bi iz škole donosila obilje petica. Na moju veliku žalost, zlatno pravilo vezano za bosanskohercegovačku javnost je „Hljeba i igara“. Volimo mi tako zabadati nos u tuđi život, moralisati o svemu i svačemu a pri tome ne činiti ništa da bismo se moralno uzdigli iznad onih koje komentarišemo. Prošle godine (ako me sjećanje dobro služi) javnost se zgoržavala nad nemilim događajem u Tuzli kada su učenice srednje škole pretukle svoju kolegicu. Naravno, osude su stigle sa svih strana, budući da se ovo društvo nikada nije moglo suočiti samo sa sobom. Te djevojčice su samo proizvod društva koje ih je takvim napravilo. Proizvod Ceca, Meca, Jeca, kriminalaca koji se nazivaju umjetnicima, novinara koji nisu u stanju obavljati svoj posao po etičkim standardima. A da, ponovo novinari (ko će koga – ako neće svoj svoga). Mediji plasiraju ono što publika traži!? "Senzacionalno: Senada Nurkić Maca izvodi striptiz u inat dušmanima", "Ekrem Jevrić proklinje Veni", "Seki Aleksić ispale grudi"...! - Novinari moji dragi, da nije bilo Vas ove moralne gromade, maskote propalog društva, persone sa krizom identiteta ne bi zauzimale prostor koji im ne pripada. Vlastite promašaje pravdate otužnim konstatacijama "To publika traži", iako se niste potrudili nista kvalitetnije da ponudite. I ne, ne pričajte mi bajke o tome kako imam mogućnost izbora, budući da nemam. Postali ste kontejner beskorisnih informacija koji se iz dana u dan puni novim, izvještačenim, priglupim facama. No razumijem ja Vas, niste u stanju da se bavite društveno relevantnim temama, nemate senzibilitet za takve teme a ni etika Vam nije jača strana. Ali pobogu, ne nazivajte se novinarima, budući da to niste. Ne znam, nisam pametna...

07.10.2015.

Kada mediokritet postane prioritet

Latinska riječ „mediokritet“ označava osrednje vrijednu osobu sa ograničenim umnim sposobnostima, koja se uklapa u svaku društvenu cjelinu, prihvatajući volju većine. A mi Bosanci i Hercegovci (ili ako vam je lakše Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Ostali) zadojeni mržnjom prema svemu što se ne uklapa u naše standarde i okvire, prosto težimo da budemo dio mase koja od brilijantnih umova stvara mediokritete, nesposobne za ozbiljnije promišljanje. Ovih dana intenzivno razmišljam o svojoj prvoj istraživačkoj priči vezanoj za Popis stanovništva 2013. godine u Bosni i Hercegovini kojoj sam posvetila puna dva mjeseca svog života. Ne znam da li se sjećate, ali tih dana u voljenoj nam domovini se vodio medijski rat?! Ne sjećate se otužnih statusa po društvenim mrežama, pljuvanja po drugima, pozivanja dijaspore da mora podržati „svoje“, političkih nastupa u kojima ističu kakvu važnost navedeni popis ima za našu državu? Pa dobro, razumijem ja vas. Zašto bi se građani Bosne i Hercegovine sjećali da su prošla 723 dana od kako je neko 48 miliona KM, uzetih od poreskih obveznika potrošio na još uvijek imaginarne popise namjenjene isključivo političkim manipulacijama i konkretizaciji nacionalnih podjela? Toliko događaja, toliko bijesa, toliko nezadovoljstva, toliko patriotizma, toliko toga a sve to kratkog vijeka. Da li smo zaista izgubili sposobnost intelektualnog promišljanja, osuđeni da djelujemo instinktivno samo onda kada nam je ugrožen vitalni nacionalni interes i da budemo patriote samo onda kada reprezentacija Bosne i Hercegovine igra na Bilinom Polju?! Nikad manje pameti a više intelektualaca, nikad manje umjetnosti a više kreativaca i nikad manje znanja a više imanja. Učili su me da im se prilagođavam, da budem poput njih, da klimam glavom i ne pitam ništa. Ali ne mogu. Jednostavno ne mogu. Gdje su rezulteti Popisa 2013. godine? Kad ću vidjeti konačni rezultat projekta vrijednog 48 miliona KM? Gdje su mediji koji su na sve strane reklamirali kampanje Bošnjaka, Srba i Hrvata? Da li je zaista „Ostani Srbin i piši ćirilicom“ bilo toliko bitno građanima RS koji danas rove po kontejnerima budući da vlastitoj djeci nisu mogli objezbijediti ručak? Da li je „Budi Bošnjak da ne bi bio Ostali“zaista toliki problem Bošnjacima koji su prije 10 godina dobili akademsku diplomu a još uvijek čekaju u redu na Birou za zapošljavanje, budući da im konstitutivnost ne pomaže pri pronalasku posla? Ili možda „Hrvatice i Hrvati popišimo se“ donosi neku zaradu Hrvatima iz Mostara? Je li nam mediokritet postao prioritet ili smo izgubili mogućnost intelektualnog promišljanja i propitivanja? Ne znam, nisam pametna...

11.07.2015.

Srebreničke majke - heroine dvadeset prvog stoljeća

“Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih. Ako su mi došli na san, ja kažem: ‘Ljubi vas majka, je li ja ovo sanjam ili ste se stvarno vratili? Oni mi kažu: ‘Došli smo majko, ne sanjaš!’ A onda se probudim i opet nema nikoga“. Srebrenička majka, Hatidža Mahmutović danas je pred nišanima svojih sinova koji su davne 1995. godine izvedeni iz školskih klupa i otjerani u smrt, dostojanstveno pogledala u oči Aleksandru Vučiću i poklonila mu srebrenički cvijet koji simbolizira nevinost stradalih ljudi, želju i nadu da se genocid nikada ne zaboravi. Srebrenička majka, kojoj je prije dvadeset godina oduzeto svo bogatstvo, u Memorijalnom centru u Potočarima, pred 8 372 mezara pokazala je koliko dostojanstva se krije iza njenog bola. Majka koja je izgubila i ukopala svoje najmilije tim gestom je dozvolila Aleksandru Vučiću da prisustvuje komemoraciji u Potočarima. Nije ona zaboravila njegov govor iz 1995. godine u kojem kaže „Ubijte jednog Srbina, mi ćemo 100 muslimana“. Nije, niti može. Nisu majke Srebrenice zaboravile one koji su im nanijeli najveću bol i prouzročile živu ranu koja će zauvijek krvariti. Ali pokazale su ono što svi oni koji su došli da kupe političke poene uključujući i Vučića nemaju - a to je dostojanstvo. Dostojanstvo koje im niko, nikada ne može uzeti! Bijeli cvijet, zakačen na reveru Vučićeve košulje nosi jednu priču, tugu, bol i sjećanje. Nosi sabur svih majki Srebrenice koje su danas dokazale da njihova borba nije uzaludna! Memorijalni centar u Potočarima je mjesto gdje će svaki normalan čovjek spustiti glavu i odati počast ubijenim žrtvama. To nije mjesto na kojem se isfrustrirani pojedinci trebaju obračunavati sa svojim dželatima. NIJE! Majke Srebrenice to nisu učinile, pa junaci odakle Vama pravo da na mjestu na kojem leži 8 372 šehida napadate bilo koga? Uzvikivati Allahovo ime uz psovke dok napadate drugog čovjeka i to u mjesecu Ramazanu je licemjerno koliko i Vučićevo prisustvo u Srebrenici. Svaki bačeni kamenčić je uvreda za žrtve i majke Srebrenice koje su dokazale da su dostojanstvenije od Vučića. A Vi koji su psovali, gazili preko nišana i napravili "cirkus" tamo gdje mu nije ni mjesto ni vrijeme ćete mirno sjesti u svoje automobile (ili autobuse) i vratiti se za Tuzlu, Sarajevo, Zenicu, Amsterdam, Beč dok će srebreničke majke i žitelji Srebrenice ostati tu i platiti danak njihovog primitivizma! Neka majčina suza bude molitva: Da se nikome, nikada ne ponovi Srebrenica!

07.05.2015.

Teror Dodikovog režima

Ovo će definitivno biti moj najkraći tekst ikada, budući da Mićko i ne zaslužuje više. Želim samo reći da jedva čekam Lokalne izbore 2016. godine da vidim propast suludog Dodikovog režima. Ne mora čovjek biti politički analitičar kako bi shvatio da je "nešto trulo u državi Danskoj". Vjerujem da su svi koji iole prate političku situaciju u voljenoj mi domovini svjesni ponora Saveza nezavisnih socijaldemokrata u koji ih čvrstom palicom vodi Mićko od Laktaša. Vjerujem da je narodu RS dosta bahatog čobana koji širenjem demagoških ustaljenih fraza pokušava opstati na vlasti. Sva silna pompa oko Deklaracije, terorista, Srbije, Rusije je samo očajni trik kojim Dodik pokušava zadržati vlast. Ali od vlastite bahatosti ne vidi da mu je narod gladan! I ponovo, po ko zna koji put se iskreno nadam da će isti taj gladni narod doći pameti i omogućiti SEBI dostojan život. Savez nezavisnih socijaldemokrata je pukao, ostaje mu još ova godina da zvoni na sva zvona (kao što zvoni prazna glava), a onda ću da slavim pobjedu razuma. Ako me u međuvremenu Mićko ne uhapsi. Samo se pitam da li će bošnjačka politička elita ostati na "zabrinuta zbog zvorničke racije" ili će učiniti nešto da spriječi iživljavanje nad narodom koji im je omogućio da budu tu gdje jesu? Narode, pobogu, probudi se!

04.05.2015.

Niko ne zna šta sve može dok ne pokuša!

Robert I., škotski kralj, svim je silama nastojao svoje kraljevstvo zaštititi od napada Engleza. U jednom trenutku napadači su ga protjerali iz dvorca, iz kojeg je morao pobjeći kako ne bi pao u zarobljeništvo. Sklonio se u neku pećinu, gdje ga je zahvatila teška potištenost zbog koje više nije znao odakle početi i kako dalje postupati. Činilo mu se da je sve izgubljeno. I dok je kralj Robert tako potišteno sjedio u pećini i razmišljao o sljedećim potezima, uočio je sićušnog pauka kako plete mrežu. U bezbrojnim pokušajima pauk je nastojao isplesti mrežu, zastajući i na nekoliko trenutaka ostajući posve nepomičan, a onda bi se dao u novi pokušaj. Na kraju, nakon više uzastopnih neuspjeha, pauk je uspio ostvariti cilj i mreža je bila potpuno dovršena. Dok je tako posmatrao pauka, kralj Robert uočio je tri iznimne odlike tog malog stvorenja: silnu strpljivost, snošljivost i ustrajnost. Pauk jednostavno nije odustajao. Konačno je iz uma izbacio sve zlokobne misli. Primirio se i u tišini čekao da iz njega nestane i posljednjih tragova sukoba i pomutnje. Počeo se objektivnije i logičnije koncentrirati na trenutačno stanje koje ga je tako dugo mučilo. Na koncu je odlučio dati sve od sebe kako bi ponovo došao do svog naroda i ni na trenutak ne zastati dok ne ispuni zadaću. Ustrajao je u tom naumu i dosljedno nastavio napredovati prema ispunjenu svoga sna. S vremenom je kralj Robert učvrstio svoj položaj, a njegov narod prisilio je Engleze 1328. godine na priznavanje njihove neovisnosti. Vjerovatno se pitate zašto baš ova priča (znam, to jednostavno nije moj stil), ali imam potrebu da izrazim svoje duboko razočarenje svim onim ljudima koji su odustali od svog prvobitnog cilja. Kolege novinari, da li je hodanje pognute glave dok Vam stavaljaju flastere na usta za mizernih par stotina maraka zaista Vaš prvobitni cilj? Da li ste zaista upisali studij novinarstva budući da ćete isti lako završiti? Da li zaista ne vidite čar istraživačkog novinarstva te tačnog i smjelog izvještavanja o onome što vlast želi da sakrije? Da li ste željeli da Vas nazivaju "huškačima narodnih masa"? Neću, ne želim i ne mogu da se pomirim sa tim, budući da smo mi oni koji trebaju kreirati uspješniju Bosnu i Hercegovinu! Pobogu, studij novinarstva uspisuju samo oni koji istinski žele promjene, a oni neće odustati pod pritiskom političkih elita, urednika, niti bilo koji drugih faktora. I tako je jučer obilježen Svjetski dan slobode medija, a od novinara ne dođe mnogo kritika na njihov položaj u voljenoj mi domovini. Oni (očito zadovoljni) zauzimaju 66. mjesto na osnovu Indeksa slobode medija i plasiraju javnosti ono što se od njih očekuje (i ono za što su plaćeni). Vjerovatno se vode onom od Pederewskog "Prije nego što sam postao genije, godinama sam crnčio". Ali što se mene tiče, ne kreirate Vi moju sliku stvarnosti, nego mladi ljudi koji odbacuju Vaše predrasude i istinski se bore za svoje pravo glasa. Mladi ljudi koji su jučer u gradovima širom Bosne i Hercegovine obavljali Vaš posao, borili se za Vas a nisu primili Vašu platu. Isti ti mladi ljudi, studenti novinarstva ne dozovoljavaju drugima da im stave flastere na usta i sigurnim korakom koračaju do svog cilja. Oni su mi jučer dokazali su spremni boriti se za očuvanje etičkih i moralnih standarda novinarstva a ja sam evo sigurna da će za par godina Bosna i Hercegovina imati obrazovane i kvalitetne novinare. "Poruka glasi ovako: Nikada se ne predaj...nikada, nikada, nikada...nikada ni u čemu, ni u velikim ni u malim stvarima, ni u važnim ni u beznačajnim, nikada ne popuštaj osim pred uvjerenjima časti i dobrog ukusa" Winston S. Churchill


Stariji postovi

Disident bez cilja
<< 10/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
5544

Powered by Blogger.ba